U kontinuiranom strujanju uzajamnosti između osobe i objekta, objekti osnažuju naše tijelo, kao i obrnuto. (...) Objekti su neka vrsta proteze našeg uma.[1]

Prostor između ljudi i stvari gotovo je jednako važan kao i prostor između ljudi-među-sobom. Stvari uvjetuju odnose među ljudima daleko više no što su to ljudi spremni priznati. Ne govorim ovdje samo o frojdovsko-marksističkoj, iako bitnoj, tezi fetišizacije, već i agenciji artefakata na način na koji o istoj govori npr. Bruno Latour. Između ostalog, radi se o interpretaciji svojstava neživih objekata kako bi ih razumjeli kao aktante. Latour, kao i Molotch, promišlja perzistentnu uzajamnost materijalnog i društvenog. U tom smislu dizajn jest svojevrsno prototipiziranje društvenih odnosa, odnosno mreže interakcija među ljudima.

Interpretacija dizajna istodobno je i osoban i društveni proces. Osvrt na katalonski dizajn nemoguć je bez promišljanja šire slike. Barcelona je ipak jedan od najkreativnijih gradova svijeta – povijest grada jest i povijest artefakata koji su se proizvodili, koristili i izvozili, uvozili te adaptirali za korištenje u nekom specifičnom lokalnom kontekstu. Ti artefakti odredili su društvene hijerahije, rodne odnose, obrede začeća i rađanja, smrti, sustvorili sisteme vrijednosti i važećih normi. Dok se rukovalo stvarima ili koristilo predmete, evocirala se vrlo specifična kulturna informacija o određenom segmentu ljudskog djelovanja.

U tom specifičnom okružju nije teško zamisliti kako je klasičan maniristički pojam disegno, srođen s pojmom koncepta, imao važnu ulogu. Upravo u gradovima poput Barcelone, otkuda se npr. u vrijeme Karla V. doslovce (uz druge habsburške gradove, naravno) upravljalo ogromnim imperijalnim carstvom koje se prostiralo od Filipina s jedne strane do otprilike Posavine (koja je u to doba predstavljala granicu s Otomanskim Carstvom) s druge strane, različiti sustavi međuodnosa stvari i ljudi određivali su civilizacijske parametre organizacije urbanog života koji važe i u suvremenoj Španjolskoj: od sjedenja na tronu do uvoza jeftine radne snage i izvoza proizvoda širom svijeta. Materijalnost i društvenost, ritmički usustavljeno, određuju karakter mjesta koje danas i samo biva tretirano kao (turistički) proizvod. Odluke koje donose oni koji vladaju implantirane su u fizičkom aparatu koji se sastoji od ljudi i stvari. Latourov parlament predmeta (2001.) upućuje na to kako političke tehnologije materijalnosti usustavljuju društveni i politički život. Barcelona kao grad i središte regije očiti je primjer: od razdoblja manirizma i tijesnih veza s Italijom, bivanja centrom globalnog imperijalizma, racionalnog sistematiziranja modernog urbaniteta kroz svjetski primjer urbanističkog planiranja kakvog je modelirao Ildefons Cerdà do Gaudijeve ekscentrično-mistične konstrukcije i, konačno, današnjeg eu megapolisa. Ali, Barcelona je i grad kratkog ljeta anarhije, trajno inspirativnog modela horizontalne organizacije ljudskog rada i djelovanja, života uopće, monumentalna referentna točka mogućnosti besklasnog društva.

Nije začudno da iz takvog grada i danas dolaze svjetski relevantni impulsi oblikovanja predmeta, društvenih interakcija i sustava, kritičkog i responzivnog dizajna. 

Katalonski dizajneri poput Òscara Tusquetsa u 1970-ima su promovirali trendove te se zadržali na svjetskoj sceni do današnjih dana; 1980-ih unijeli su zaigranost u industrijski dizajn. Političari su omogućili veliki zamah preoblikovanja grada za vrijeme Olimpijskih igara 1992.

U novom tisućljeću katalonski dizajn ponovno se okrenuo k minimalizmu te, kao što je slučaj s glavnim subjektima ovog osvrta – dizajnerskim duom Emiliana, koji čine Emili Padrós i Ana Mir – eksperimentalnijim i interdisciplinarnijim perspektivama.

Društvena svijest o dizajnerima kao kreatorima društvene interakcije, pri čemu je duo Emiliana odradio ulogu kustosa, promovirajući i brigu za cjelokupni kontekst koju ta uloga sa sobom nosi, možda se najbolje ogleda u projektima poput onog pod nazivom Terapias Urbanas Menos de 40, kojeg je 2003. pokrenulo Udruženje arhitekata Katalonije, čuveni coac. Serija oblikovanih predmeta, ali i instalacija i usluga, imala je za cilj potaknuti raspravu i izazvati debatu između dizajnera mlađih od 40 godina, javnih institucija i publike, ali ujedno i propitati postojeće modele objekata, koji su ne samo fizički već i kulturološki ugrađeni u urbani prostor.

Zaigranim moduliranjem urbanog prostora koje ostvaruju iluminacijom proslave Božića 2014., radom pod nazivom sons, Emiliana pokazuje onaj duh koji prožima Barcelonu još iz doba manirizma, duh začet u interakciji konceptualnog mišljenja i estetskog čina. Onomatopejskim sredstvima postižu nesvakidašnji efekt blagdanske Barcelone u javnom prostoru – uzbudljive, zaigrane, ljudske, u Barceloni se naveliko mljacka i nazdravlja. Emiliana tako djeluje u najboljoj katalonskoj tradiciji, u njezinu idiosinkratičkom korijenu, jer temeljita samoinventivnost te tradicije njezina je najveća snaga – ona ne leži samozadovoljno na lovorikama prošlih stoljeća, već aktivno oblikuje svoju stvarnost. Ipak, dizajn po definiciji uključuje promišljanje alternative te ponešto markuseanski subverzivnog plana za budućnost.

Ni svakodnevna intimna rutina ne mora biti obična. Proizvod pod nazivom Leteći ćilim iz 2002. jasno ukazuje na bajkovite mogućnosti transformacije predmeta svakodnevice: tepih je istovremeno i sofa, i komad sobnog travnjaka koji evocira doručak u travi, i moguća prostirka za jogu – sve u jednom predmetu. Naravno da je Leteći ćilim u stalnom postavu barcelonskog Muzeja dekorativne umjetnosti.

Povijest grada Barcelone povijest je i najrazličitijih formi suživota, prokreacije i ljudskih kontakata, a prostitucija je među najstarijim paradigmama urbanih odnosa uopće. Prerijetko se otvaraju vrata u stvarni svijet, tako da proizvod pod nazivom Hot Urban Service iz 2003. predstavlja ugodnu promjenu. Transparentni volumen emitira toplinu i svjetlost, pružajući seksualnim radnicima i radnicama momentalno olakšanje i ugodu u kontekstu zasigurno najnezahvalnije radne sredine, a to je ulica u megapolisu. To je predmet koji, kao što naglašava Latour (2007.), uslojava karakter društvenog. Zato je to izvrstan dizajn, jer mijenja taj karakter, čineći ga humanijim, solidarnijim, osjetljivijim.

I za kraj, o trenutno najvažnijem resursu na planeti – vodi. Emiliana, u okviru projekta zaklade We are water, u suradnji s unicef-om, 2014. predlaže adaptaciju sistema Tippy tap u školama Zagore, vrlo sušnog područja Maroka. Radi se o medijaciji procesa koji se oslanja na lokalnu berbersku kulturu, njene higijenske navike, logističke trajektorije i aspekte okoliša, pri čemu se korišteni objekti izrađuju od neposredno dostupne gline.

Dizajnerski duo Emiliana dokazuje da misliti i djelovati interdisciplinarno znači odgovorno preuzimati najrazličitije društvene uloge – od kustosa do medijatora, od zaigranog scenarista do društvenog dijagnostičara, od terenskog istraživača do umjetnika ili znanstvenika – jednostavno, Emiliana zna da je interdisciplinarnost imanentna kvaliteta dizajnerske profesije.